(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - To je počivalište slobodnih ljudi koji su dali prednost smrti u odnosu na sramotu i koji su smatrali da je bolje biti dostojanstveno ubijen nego živjeti pored silnika i ubica nevinih. Godinu dana nakon ovog događaja upitali su vojnika koji je bio u Ibn Sadovoj vojsci: „Kakva je to sramota koju si prihvatio? Zašto ste onako neljudski ubili Poslanikovog s.a.v.s. potomka i njegove prijatelje?“ Rekao je: „Pred nama je stajala jedna grupa sa rukama na drškama mačeva i čvrstog stava, niti su prihvatali zaštitu, a niti su željeli imetak. Imali su samo dva puta: da ubiju i u ruke uzmu vlast ili da budu ubijeni. Mati te ožalila, mi nismo imali drugog izlaza osim onoga što smo učinili.“Iz ovog kratkog govora može se razumjeti šta se desilo. Ovaj razgovor i opis šehida koje je dao ovaj čovjek, podsjeća nas na kratke rečenice koje je izgovorio Husein: „Smrt ne vidimo osim kao sreću, a život pored silnika ne vidimo osim kao osudu.“ Od one noći kada je Imam svoje saputnike obavijestio o ubistvu Muslima i Hanija i o kršenju zavjeta od strane Kufljana te im dozvolio da izaberu da li će otići ili ostati, (nakon čega je jedna grupa otišla a sa njim su ostali samo njegovi rođaci i nekoliko iskrenih prijatelja), ovoj grupi se niko nije priključio osim dvije osobe koje su se priključile posljednih dana, kada se on sreo sa Hurom. Nekoliko ljudi se, također, u noći uoči tragedije odvojilo od Ibn Sadove vojske i priključilo njegovoj grupi. Ali, sa svim tim, koliko ih je to bilo? Hitsoričari su zabilježili da ratnika nije bilo više od stotinu. Sedamdeset, sedamdeset i dva, sedamdeset i pet...S druge strane, također, nije jasno koliko je bilo vojnika sa Ibn Sadom. Neki su išli od broja od osamdeset hiljada a neki i do sto hiljada. Masudi, Taberi i raniji historičari naveli su da je broj onih koji su došli sa Ibn Sadom četiri hiljade. Očito je da, kao što prva grupa nije obratila pažnju na brojeve, isti je slučaj sa statistikom i druge grupe. U šiitskim predajama se kao najmanji broj vojnika Kufe navodi dvadeset hiljada. Ovaj broj se ne čini toliko pretjeran. Kada krene vojna ekspedicija sa ovakvim ciljem, njoj se sa raznih strana, priključuju iz različitih interesa. Možda se broj ljudi u taboru Ibn Sada može procijeniti na otprilike šest do osam hiljada, što je dovoljno za suočavanje sa stotinu ljudi.Omer, koga je Ibn Zijad odredio za borbu protiv Huseina, bio je sin Sada Abi Vekasa. Sad je pobjednik bitke u Kadisiji i jedan od desetorice za koje kažu da je Poslanik s.a.v.s., u vrijeme svog preseljenja sa ovog svijeta bio zadovoljan njima. U vrijeme rata muslimana sa vojskom Irana, Sad je iako je bio bolestan, predvodio bitku. U bici koju je vodio Ubejde ibn Hars on je odapeo prvu strijelu na tabor Kurejšija i rečeno je da je njegova strijela prva koja je u islamu odapeta na neprijatelja. Sad se u tim ratovima borio za Božije zadovoljstvo i pomoć vjeri i Poslaniku islama. Međutim, nije prošlo ni pola stoljeća od tog datuma a vidimo da je njegov sin spreman za represiju i zločin nad Poslanikovim s.a.v.s. potomkom i dok se sprema za napad izgovara istu onu rečenicu koju je njegov otac izgovarao u bici na Kadisiji: „O vojsko Božija, uzjašite, čeka vas nagrada.“Zar Sadov sin nije znao protiv koga ratuje i za koga ratuje? On je mogao da ne prihvati ovu dužnost. Da nije prihvatio, Ubejdullah ne bi reagovao, jer je na desetine drugih bilo spremno da prihvati ovaj zadatak. Ali malo je onih kojima se noge ne zatresu kada se nađu pred ispitom.Možda ljudi na početku nisu mislili da će situacija do ovdje doći i možda su htjeli pokušati da situaciju okončaju mirnim putem. Ali takve iluzije su bile samozavaravanje. Omer je dobro poznavao Huseina i znao je da on nije čovjek kompromisa. Nakon svojih pregovora sa Huseinom, Omer je napisao Ibn Zijadu: „Pitao sam Huseina: „Zašto si ovdje došao?“ Rekao je: „Stanovnici ovog grada su me pozvali da dođem kod njih. Sada, ako vi ne želite, ja ću se vratiti.“Ibn Zijad je dogovorio: „Sada kada nam je pao u šake želi da se oslobodi, ali takvo nešto nije moguće.“ U svom odgovoru napisao je da otežaju Huseinu i da njemu i njegovim prijateljima zabrane vodu, osim ako Husein ne prihvati da sa njim sklopi zavjet za Jezida.Nije poznato da li je sva nemilosrdnost na početku, a zatim pravljenje plana borbe i njegovo izvršenje sa svom onom surovošću, bilo prema uputama Damaska ili se radilo o inicijativi vladara Kufe. Možda su i vladar i izvršitelj bili umiješani, ali ono što se može shvatiti, po onome što se događalo na poprištu i u palatama Kufe i Damaska, je to da stanovnici Kufe, na početku nisu znali i možda nisu željeli da ovaj događaj ima ovako stravičan kraj. Mnogi zapovjednici vojske i sami su bili od onih koji su napisali pismo Huseinu i pozvali ga u Kufu. Oni na početku nisu željeli ovakvu borbu i možda nisu očekivali da će doći do nje. Ibn Sad koji je zapovijedao vojskom, sa jedne strane je želio slavu i čast u Reju, a sa druge strane bojao se sramote i nije želio da svoje ruke okrvavi Huseinovom krvlju. Da li se bojao Boga? Dok nije prihvatio zadatak, postojala je takva mogućnost. Ali nakon toga vidimo da se on više brinuo za kritike ljudi, nego za Božiju srdžbu. On je znao da jedna grupa ljudi neće zatvarati oči pred jednim ovako velikim grijehom gdje sin jednog od Poslanoikovih s.a.v.s. prijatelja ubija Poslanikovog s.a.v.s. potomka, mada nije poznato koliko bi njegovih kritičara odbilo takav zadatak da im je bio ponuđen. U svakom slučaju. Kada se plamen borbe stiša i svako ode za svojim poslom, kako on može živjeti sa Poslanikovim s.a.v.s. umetom? Ovo je stvar oko koje se Omer brinuo. Nekoliko stihova koji ukazuju na ovu dilemu pripisuju se njemu i također, kao što je zapisano, nekoliko njegovih poznanika, iz dobrih ili nekih drugih namjera, upozoravali su ga da ne čini jedno takvo loše djelo. Ali u svemu tome bilo je i nekoliko pokvarenih avanturista koji se nisu bojali ničega. Upravo onik koji svako malo mijenjaju boju, oni koji u svakom događaju gledaju samo svoj interes, oni koji ponekad čak ne žele ni svoj interes, nego samo uživaju u patnjama drugih. Isti oni koji su sretni kada neka porodica, grad ili zajednica nemaju mira i koje je Ali opisao na sljedeći način: „Nesreća pogodila one koje možete vidjeti samo na mjestima gdje ima zla.“To su ljudi na koje se Ali žalio i zbog čijeg zla je Hasan odabrao izolaciju. Ljudi kao što su Šabs ibn Rabi, Šimr ibn Zildžušan i još dvojica-trojica drugih koji su htjeli da se, na svaki mogući način, posao svrši što brže i što gore. Međutim, oni koji su bili pronicljiviji nisu mnogo žurili zbog čega je početak borbe u čak dva navrata odgađan.Ni Imam nije želio da se stvar završi borbom. Da je Imam želio borbu, onda bi prihvatio riječi jednog od svojih prijatelja koji mu je, prilikom susreta sa Hurom, rekao: „Bolje je da uklonimo ovu prepreku, jer u suprotnom ćemo se suočiti sa težim preprekama.“ Međutim, Imam mu je odgovorio: „Moja obaveza u sadašnjem trenutku nije borba.“ Dakle, čini se tačnim ono što su historičari zapisali: „Nekoliko Imamovih prijatelja su, onoliko koliko su bili u mogućnosti, dobronamjerno upozoravali vojnike Kufe i upoznavali ih sa prljavim djelom koje namjeravaju počiniti.“ Obje grupe su bili muslimani, spremni da se međusobno sukobe. Zapovijed Kurana u ovom slučaju je sljedeća: „Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli.“Na taj način Imam i njegovi prijatelji su se, više od bilo kojeg drugog muslimana, smatrali obaveznim da slijede Časni Kuran. Treba da, koliko god mogu, nastoje da ovi zalutali shvate svoju grešku. Jedan od njih, koji je u to nastojanje ulagao velike napore, bio je Zuhejr ibn Kain. On je otišao pred vojsku Kufe i rekao: „Ljudi, dobročinstvo je pravo svakog muslimana prema drugom muslimanu. Dok se mačevi ne potegnu, mi smo braća jedni drugima, imamo jednu vjeru i jedan smo narod, ali čim dođe do borbe i mačeve izvučemo iz korica, više neće biti veze među nama.“U Husein je, onoliko koliko je mogao, pokušavao da potpuno dobronamjernim, brižnim riječima koje rasvjetljavaju istinu, probudi uspavanu svijest ovih ljudi koji su vjeru prodali za ovaj svijet. Zbog toga je prve sate desetog dana muharema proveo u slanju i primanju poruka, govoreći i svajetovajući se u vezi sa novonastalom situacijom. U ovim veoma potresnim i osjetljivim momentima Husein i njegovi prijatelji su održali nekoliko govora. One koje je na sreću zabilježila historija, predstavljaju značajne dokumente.Ovo je jedan od govora Imama Huseina u tim potresnim časovima: „Ljudi, ne žurite! Poslušajte moje riječi! Ja vam želim dobro! Želim da vam kažem zbog čega sam došao u vašu zemlju! Ako poslušate moje riječi i budete pravedni i vidite da ja govorim ispravno, ovaj rat, koji može početi svakog trena, neće se dogoditi. Ako ne poslušate moje riječi, ako ne budete pravedni, vi ćete pretrpjeti štetu. Ljudi, znate li ko sam ja? Znate li ko je moj otac? Da li vam je dozvoljeno da me ubijete? I da li je dozvoljeno da pogazite moju čast? Zar ja nisam sin kćerke vašeg Poslanika s.a.v.s.? zar moj otac nije nasljednik Poslanika s.a.v.s., njegov amidžić i prvi musliman? Da li ste čuli ovaj hadis koji je Poslanik s.a.v.s. rekao o meni i mom bratu: „Ova moja dva sina su predvodnici mladića u Džennetu?“ Ako moje riječi smatrate istinitim, tim bolje. Boga mi, od kada znam za sebe nisam slagao i ako mislite da ja govorim laži, još uvijek ima nekoliko živih Poslanikovih s.a.v.s. prijatelja, možete njih pitati. Džabir ibn Abdullah Ensari, Abu Said Hudri, Sehl Saidi, Zejd ibn Erkam, Enes ibn Malik! Oni će vam reći da je istina ovo što govorim. Ljudi, na osnovu koje zakonske dozvole želite da prolijete moju krv?“Nema sumnje da Imam ove riječi nije izgovorio da bi se spasio iz ruku neprijatelja ili zbog straha da bude ne ubijen. Da je to htio, bilo bi mu lakše da to kaže nekoliko dana ranije. Ove riječi, iz kojih svaki čovjek čistog i zdravog razuma, vrlo dobro može osjetiti pomirljivost, dobronamjernost i čovjekoljublje, riječi su čovjeka koji svoju misiju vidi u buđenju uspavanih svijesti, čovjeka koji se baca u plamenove zlog bijesa i uzbunjenih strasti gdje izgaraju zaluđene mase, i nastoji da, koliko je moguće, spasi dvije-tri osobe i izvuče ih iz vatre. Još jednom pročitajte ovaj govor. U njemu nisu korištena nikakva jezička uljepšavanja. Zbog logičkig razloga govornik na njih nije obraćao pažnju. To je veoma jednostavno saopštenje, sa značenjem koje svi dobro poznaju a pravili su se da im to nije poznato.Nastavlja se...
